<- realizacje:

 

 

Hrvatsko Narodno Kazaliste, Split

J. B. Moliere

Szkoła żon (Skola za zene)

 

Kostiumy: Marija Žarak
Reżyseria światła: Zoran Mihanović

 

Udział:
Frane Perišin, Goran Marković, Nikola Ivošević, Andrea Mladinić, Bruna Bebić Tudor, Ante Čedo Martinić, Trpimir Jurkić, Anastasija Jankovska, Nives Ivanković

 

Premiera: 16 stycznia 2010, HNK Split


 

U HNK Split su se proteklog vikenda dogodile dobre stvari. Dan nakon uspjele komedije “Gretica str. 89” uslijedila je premijera Moliereove “Škole za žene” u režiji Andrzeja Sadowskog, a teatrom su ovladali smijeh i dobro raspoloženje, što je prilično rijedak slučaj.
“Škola za žene”, tri i pol stoljeća staro rimovano djelo s tipičnim likovima commedie del arte i predvidljivim zapletom i raspletom, unatoč vrsnom stilu i kompoziciji te nekim svevremenskim elementima vezanim uglavnom uz ljubavne emocije, današnjem je gledatelju tematski prilično daleko. Ipak se osnovna priča temelji na naumu zrelog čovjeka da buduću nevjestu odgoji u samostanskoj izolaciji kako bi mu njezin neiskvaren duh bio garancija vjernosti.

Međutim, upravo je ta naivnost i priprosta narav uzrokom da se zaručnica, slijedeći srce, bez razmišljanja spetlja s prvim momkom kojega sretne a pritom pokaže i ponešto valjda bogomdane ženske lukavosti i tvrdoglavosti. Iskusni i maštoviti poljski redatelj nije upao u zamku aktualizacije i osuvremenjavanja djela po svaku cijenu, ali je potražio originalan ključ za njegov prikaz. Približio ga je, doduše, današnjem dobu, ali samo do 20-ih godina prošlog stoljeća, kada su još zacrtani odnosi među likovima bili teoretski mogući. Nadalje, na najtežem elementu predstave, govornom, postigao je u radu s glumcima (uz jezične savjete Jagode Granić) odličan rezultat: rimovani stihovi su najopasniji teren za dramu, u svakom trenutku postoji opasnost od klizanja u recitaciju, a u splitskoj izvedbi sve je zvučalo ležerno i prirodno kao da je riječ o neobveznoj ćakuli.
Tekst je redatelj prilično reducirao, ali je sačuvao i posebno istaknuo rasprave o braku, obrazovanju i vjernosti (u kojima racionalistički duh uvijek odnosi prevagu), dok je maštovitost potpuno oslobodio u ostatku priče, gdje prevladavaju tipični ljubavni zapleti i komedija zabune.
Zasipajući gledalište gegovima iz starih hollywoodskih komedija, songovima Adriana Celentana, plesnim točkama, ugođajem felinijevskoga talijanskog ladanja i efektima iz Disneyjevih crtića, prenaglasio je i parodirao i zaljubljenost, i infantilnost, i nespretnost, i požudu. Ne naštetivši izvorniku, dodao mu je novu kvalitetu i svježinu.
Uz simpatičnu i energičnu igru djetinjastih zaljubljenika (Anastasija Jankovska i Goran Marković), upletanje šašavih slugu (Nikola Ivošević i Andrea Mladinić), pravničke zavrzlame Nives Ivanković, feministički, a ipak ranjivi glas razuma Brune Bebić Tudor, i gangstersku epizodu Trpimira Jurkića i Ante Čede Martinića, glavni lik Arnolphe, u tumačenju Frane Perišina, ostao je nasuprot svima jasan, pun života i najmanje karikiran.
Kao nosivi stup komada, imao je priliku pokazati svu širinu svoga talenta i izraziti čitavu lepezu žestokih emocija i stanja, od ležerne nadmoćnosti, do mučnih dvojbi, teške ljubomore i nezadovoljene strasti. Splitska “Škola za žene” svjež je, efektan i originalan pristup Moliereu, premda ne do kraja bez mana.
Na pojedinim mjestima dobro bi mu došlo još malo kraćenja, a sama završnica s dolaskom povratnika iz Amerike i ponuđenim dvostrukim razrješenjem zapleta najslabiji je dio predstave, kao da su u tom trenutku iscrpljene ideje kojih ranije nije falilo.

Jasmina Parić/Slobodna Dalmacija

 


 

Didaktika i intrige

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Škola za žene, red. Andrzej Sadowski
Poljski redatelj, francuski predložak, talijanski soundtrack – hrvatsko kazalište. Šalu na stranu, postavljanje velikih Molièrovih komedija iz sedamnaestog stoljeća u 21. stoljeću uvijek donosi nekoliko problema; prvenstveno pitanje namjene i svrha adaptacije. Škola za žene (L'École des femmes), djelo iz srednjeg razdoblja Molièrove karijere rjeđe je izvođena, a još rjeđe osuvremenjivana komedija. Nema sumnje, riječ je o grandioznom i još uvijek svježem traktatu o ljubavi/nevjeri/braku, ali iznad svega o poučnom štivu za one koji znaju slušati. Splitski HNK s velikim je nadama oglasio projekt u kojem je angažiran kao redatelj i scenograf Andrzej Sadowski (čest inscenator starijih francuskih tekstova, naročito Rabelaisa) i u kojem su prirodne datosti glumačkog ansambla mogle doći u prvi plan.

Molièrova komediografija u današnjem kontekstu i dalje plijeni pažnju ponajviše tekstualnim bogatstvom i referentnošću sadržaja. Škola za žene, poduža je prispodoba o ljubavnom trokutu između starog gospodina Arnolphea, njegove štićenice Agnese i njenog mlađahnog ljubavnika Horacea. Sadowski je golem tekst predloška skratio za trećinu, vremenski ga adaptirao u dvadesete godine prošlog stoljeća; dio predloška je također dotjeran u kontekstu ritma i rime – u totalu gotovo 140 minuta dugačka predstava koja nije zamorna, a kamoli dosadna. Sjajan prijevod Vladimira Gerića i fluidni pjev Molièrovog poučka Sadowski uspijeva ostaviti u gros planu tako da je istinski naglasak uvijek na tekstu komedije. Redatelj otkriva i špartanje s populizmom upotrebljavajući rečenice Žuži Jelinek, ali dalje od toga ipak ne ide, tako da ne upada u zamku Gloria-Story-Arena estetike. Prilično je bizarno objašnjenje samom Sadowskog oko izbora glazbe koja mi je predstavljala najiritantniji dio predstave. Naime, gotovo dvadeset songova Adriana Celentana izabrano je isključivo jer se u njima spominje riječ amore. Čista ugoda egu, rekao bih, jer je isto tako izbor mogao pasti na Sergea Gainsbourga, Giannia Morandija, Elvisa ili Paula Anku.
Glumačku postavu predvodi po kvaliteti i dosegu Frane Perišin u ulozi starog rogonje. Markantan i označen mutnim bas vokalom, Perišin se minucioznim permutacijama emocija i posture tijela izvrsno snašao u poduljem bivanju na sceni. Tjelesnost i prikrivena seksualna opsesija Perišina dobro su upareni s manijakalnošću i neurozom Anastasije Jankovske u ulozi mlade štićenice. Nekoliko njihovih dueta su i vrhunci cijele izvedbe, naročito je dobro zamišljen i izveden taktilni dio njihovih izmjena. Anastasija Jankovska je prije svega vrlo začudna Agnesa – više u dodiru s poremećenom postmodernom heroinom negoli s djevojčurom iz provincije, i tu je inovativnost režiranja Sadowskog došla do izražaja. Goran Marković u ulozi ljubavnika potpuno je arhetipiziran u smotanka i više je otišao u smjeru tupavog romantičara iz Alo Alo. Isto vrijedi i za epizodne uloge Nikole Ivoševića i Andree Mladinić. Promjenom spola dvaju likova (bilježnika i prijatelja) opet je stvoren čisto muško/ženski duel koji dodatno naglašava potpunu didaktičnost i istinsku namjeru Sadowskog: Molière/Žuži Jelinek/Amore. Epizodne skice ostatka ansambla teško je ocijeniti s obzirom na minutažu i preslabu karakterizaciju, s iznimkom poprilično uvjerljive (u prvom dijelu, u drugom stereotipno dosadne) Brune Bebić Tudor u ulozi Crysalde.
Scenografsko rješenje je sasvim funkcionalno, naznačeno kulisama crvene kuće i dubokom perspektivom – prozirnim velom u dnu scene – prostorom gdje je ponekad razvijena zanimljiva igra sjena i naglašena psihološka dimenzija inače sasvim realističnog sižea. U konačnici, Molière je u splitskoj adaptaciji zaslužio prolaznu ocjenu, riječ je o komadu koji unatoč populističkim akcentima ipak uspijeva sačuvati intrigantnost i poučnost velikog baroknog majstora komedije.

© Mario Županović, KULISA.eu, 20. siječnja 2010.

 

 

>> link do strony teatru: HNK